Vernici, ovo SUTRA nikako ne smete da radite! Činite VELIKI GREH ako ranom zorom… OBIČAJ JE JAKO, JAKO STROG!

Srpski narod od davnina njeguje svoje običaje, vjeru i poštovanje prema svetiteljima. Iako se mlađe generacije sve više udaljavaju od tih korijena, u mnogim domovima još se čuva duh predaka, posebno kada dođe dan poput onog posvećenog Svetom Prokopiju – mučeniku, ratniku i zaštitniku rudara i djece, koji se slavi 21. jula.

Dan tišine i molitve

Nekada, kada bi julsko sunce zapeklo iznad ravnica i brda, sela bi utihnula. Plugovi bi stali pored brazdi, čekići bi mirovali, a voda bi se, kako su stari govorili, smirila – jer na Prokopiju se ne radi, ne sije, ne kupa u rijeci. To nije bio strah, nego poštovanje. Vjerovalo se da se tog dana i priroda poklanja svecu čija je vjera bila jača od smrti.

U domovima bi majke palile svijeće, tiho moleći za zdravlje djece, dok su rudari i klesari, ljudi koji svakodnevno prkose tami zemlje, tražili zaštitu od sveca koji je i sam kročio kroz mrak da pronađe svjetlost. Za njih, Prokopije nije bio samo ime u kalendaru – bio je štit, zavjet i molitva.

Od vojnika do svetitelja

Život čovjeka koji će postati Sveti Prokopije počeo je daleko od svetosti. Rođen u Jerusalimu, pod imenom Neanije, bio je rimski oficir, odan caru Dioklecijanu – simbolu moći i sile. U mladosti je vjerovao u oružje, u naredbe, u zemaljsku slavu. A onda, jednog dana, usred pohoda protiv hrišćana, ugledao je na nebu krst obasjan svjetlošću i čuo glas koji mu je promijenio život.

Tog trenutka, Neanije je umro, a rodio se Prokopije – ne više vojnik carstva, nego vojnik vjere. Odbacio je mač i titulu, znajući da ga čeka progon i smrt. Ali nije se pokolebao. Za njega, istina je bila veća od života.

Kada je pred cara izgovorio riječi vjere, sudbina mu je bila zapečaćena. Bacili su ga u tamnicu, mučili glađu i vatrom, lomili kosti – ali on se nije odrekao Hrista. Njegova postojanost nadahnula je i druge, čak i njegovu majku, koja je zajedno s njim položila život za vjeru. Tog jula 303. godine, Prokopije je pogubljen – ali je njegova smrt postala rađanje svjetlosti koja i danas sija.

Svetac koji ne poznaje granice

Kult Svetog Prokopija ubrzo se proširio van Jerusalima. Njegovo ime poštovalo se u čitavom hrišćanskom svijetu, a posebno među Srbima. U narodnom vjerovanju, Prokopije je zaštitnik rudara, kamenorezaca, bunardžija, ali i djece.

Zanimljivo je da se poštovanje prema njemu zadržalo i među muslimanskim stanovništvom u nekim krajevima Balkana – kao znak poštovanja prema njegovoj žrtvi i čistoti vjere. U tim mjestima, vjerovalo se da on čuva kuću od bolesti i zla, pa su mu, i bez razlike u vjeri, prinosili tihu molitvu.

Praznik koji se ne zaboravlja

Na dan Svetog Prokopija ne kopa se zemlja, ne započinju novi poslovi, ne dižu se psovke. Svaka ružna riječ toga dana, govorili su stari, rana je na duši. Domovi se pretvaraju u male hramove – ikone se postavljaju na čelo stola, svijeće gore tiho, a molitva se širi poput mirisa tamjana.

U mnogim porodicama taj dan je ispunjen postom i sabranošću. Vjernici dolaze u crkvu da zahvale, da izmole mir i zdravlje. U domovima s bolesnima ili djecom, pale se svijeće pred ikonom sveca, jer se vjeruje da njegov blagoslov donosi ozdravljenje i spokoj.

Nasljeđe koje traje

Iako vrijeme briše mnoge običaje, Prokopijev dan još uvijek živi u srcima onih koji pamte da svetost nije u obredu, već u poštovanju, tišini i vjeri. U njegovoj priči vidi se suština hrišćanske poruke – da istinska snaga nije u sili, već u hrabrosti da stojiš uz istinu, čak i kada te ona vodi ka žrtvi.

Zato, kada 21. jula u nekom selu zvono zazvoni u čast Svetog Prokopija, to nije samo sjećanje – to je svjedočanstvo da vjera ne umire. Da svjetlost, jednom upaljena u srcu, ne gasi ni vrijeme, ni smrt.

About The Author