Dok FBiH grca u dugovima, Nikšić govori o penzionisanju: Čeka li ga otpremnina od 30 minimalnih plata?

San ogromne većine ljudi u Bosni i Hercegovini danas je sveden na minimum koji bi u uređenim društvima predstavljao osnovno ljudsko pravo – mogućnost da se porodici osigura dostojanstven život, bez stalne neizvjesnosti, poniženja i zavisnosti od tuđe pomoći.

Stvarna svakodnevica, međutim, nemilosrdno ruši i taj skromni ideal. Potrošačka korpa koja je premašila 3.000 KM pretvorila je normalan život u luksuz dostupan samo uskom krugu politički privilegovanih, dok su građani koji su decenijama stvarali ovu zemlju gurnuti na samu ivicu egzistencije.

Dok cijene osnovnih životnih namirnica i usluga nastavljaju nekontrolisano rasti, primanja građana ostaju zarobljena u mjesečnim iznosima koji više ne mogu pokriti ni elementarne potrebe. Penzioneri, kao najranjivija društvena kategorija, postali su simbol sistemskog neuspjeha. Ljudi koji su cijeli radni vijek punili budžete danas preživljavaju, a ne žive – stanje koje se s pravom može opisati kao socijalna katastrofa. Bez pomoći djece iz dijaspore ili rodbine, mnogi od njih ne bi mogli obezbijediti ni osnovne lijekove, a kamoli dovoljne količine hrane.

Premijerov „zasluženi“ odlazak

U isto vrijeme, dok dio građana spas traži u kontejnerima, politička elita uživa u parlamentarnim restoranima, uz cijene koje vrijeđaju zdrav razum i realnost u kojoj živi većina stanovništva.

U takvom ambijentu duboke socijalne nepravde, premijer Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić bez vidljive nelagode najavljuje odlazak u penziju. Sa navršenih 65 godina, sprema se da, kako se to često kaže, ubire „plodove svog rada“. Ostaje, međutim, ključno pitanje – kakvi su to plodovi i ko ih je zapravo platio.

Otpremnine i privilegije sistema

Nikšićevo penzionisanje ni po čemu neće ličiti na odlazak u penziju prosječnog radnika. Njegova penzija, obračunata na osnovu dugogodišnjih funkcionerskih plata koje su prelazile 5.000 KM, višestruko će nadmašiti iznose koje danas primaju penzioneri koji jedva sastavljaju kraj s krajem.

Uz brojne privilegije koje je koristio tokom mandata – od službenih vozila čiju je kupovinu pravdao u vrijeme kada građani nisu mogli pratiti rast troškova života, do dodataka za odvojeni život – premijer u penziju odlazi finansijski osiguran, ne samo za sebe nego i za generacije koje dolaze iza njega.

Najava njegovog odlaska neminovno budi sjećanja na već ustaljenu praksu domaćih političara, poznatu kao „penzionisanje na jedan dan“. Javnost još pamti slučaj Dušanke Majkić, koja je uzela otpremninu od oko 30.000 KM, formalno bila penzionerka svega 24 sata, a potom se bez ikakve moralne dileme vratila u parlament, nastavljajući primati platu i dodatne naknade.

Da li će se i aktuelni premijer odlučiti na sličan, zakonski dozvoljen, ali etički krajnje sporan potez, ostaje da se vidi. Čak i ako se to ne desi, porazna je činjenica da sistem uopće omogućava ovakvo pražnjenje budžeta, dok se liječenje teško bolesne djece u isto vrijeme finansira putem humanitarnih SMS poruka.

„Bijeli hljeb“ – trajni simbol političke bahatosti

Jučerašnja sjednica Parlamenta Federacije BiH dodatno je ogolila dubinu problema. Samo dva glasa nedostajala su da se ukine takozvani „bijeli hljeb“ – privilegija koja zvaničnicima omogućava da godinu dana nakon isteka mandata ne rade ništa, a da pritom primaju punu platu. Još jednom je potvrđeno da političko jedinstvo postoji isključivo kada su u pitanju vlastiti interesi.

Imena poput Mirsada Mešića, Krstana Simića, Boška Tomića, Petra Kunića, Beriza Belkića, Sredoja Novića, Nebojše Radmanovića, Bariše Čolaka i Jakova Galića ostala su zapamćena kao sinonim za praksu u kojoj su budžeti institucija dodatno opterećivani ovakvim povlasticama.

Mnogi od njih koristili su zakonske rupe, uzimali iznose i do 30 minimalnih plata, formalno se penzionisali na jedan dan, a potom se vraćali na radna mjesta. Dok je običnom građaninu potrebno više od dvije godine rada da zaradi 30.000 KM, političarima je za isti iznos dovoljan jedan potpis i jedan dan „penzije“.

Zbog takvih iskustava teško je povjerovati da će se i Nikšićevo penzionisanje odvijati bez dodatnih manevara. Čak i ako se zaista povuče, paradoks ostaje nepromijenjen – u završnoj godini mandata planirano je novo zaduženje Federacije BiH od dva miliona KM, čime se entitet dodatno gura u dužničku zavisnost.

Na kraju, sve se svodi na sumornu činjenicu da u Bosni i Hercegovini fraza „rad za državu i narod“ za političku elitu ima sasvim drugačije značenje nego za obične građane. Dok jedni preživljavaju, drugi sistematski prazne budžet, istovremeno nudeći priče o reformama, jednakosti i boljoj budućnosti koja za većinu ostaje samo prazno obećanje.

About The Author