Panika u Čovićevim redovima: „Komšić bi po Ustavu trebao predstavljati Hrvate, ali to ne može jer…“

– Šta sve Bosna i Hercegovina ima, „to nigdje nema“, rekli bi Mostarci. U parlamentarnim demokratijama pravila su jasna i teško ih je pogrešno tumačiti. Stranka ili koalicija koja osigura natpolovičnu većinu u parlamentu, u slučaju jednodomnog sistema, formira vlast. Vlada potom parlamentu predlaže zakone, većina ih usvaja, a izvršna vlast ih provodi.

U trenutku kada neka stranka napusti koaliciju, ona prelazi u opoziciju. Ukoliko time vlada izgubi parlamentarnu većinu, njen mandat prestaje. Ako premijer ne uspije osigurati novu većinu, slijedi ostavka ili izglasavanje nepovjerenja. U tom slučaju, šef države mandat povjerava onome ko može obezbijediti većinu, a ako to nije moguće – raspisuju se prijevremeni izbori. Tako funkcionišu stabilne demokratije, piše Milan Šutalo, urednik HMS-a, medijskog glasila HDZ-a BiH.

– Dio vladajuće većine, sarajevska Trojka, raskida partnerstvo s drugim dijelom koalicije – SNSD-om – i pokušava uspostaviti saradnju s opozicijom iz Republike Srpske. Već godinu dana bezuspješno nastoji izbaciti SNSD iz vlasti i uvesti nove partnere.

Umjesto uobičajene parlamentarne prakse, u kojoj se raspravlja o zakonima koje je predložilo Vijeće ministara, dio vladajuće većine zajedno s opozicijom iz jednog entiteta kreira vlastite zakonske prijedloge. Ti prijedlozi prolaze u Predstavničkom domu, ali redovno bivaju zaustavljeni u Domu naroda.

Takav začarani krug traje mjesecima. Zakoni se koriste kao sredstvo političkog nadmetanja, međusobnih optužbi i ličnog PR-a, dok se odgovornost za blokade prebacuje s jedne strane na drugu. Posljedica je potpuna zakonodavna paraliza – Bosna i Hercegovina već godinu dana nije usvojila ni dva evropska zakona o kojima postoji dugogodišnja saglasnost. Razlog je, navodi autor, raspadnuta koalicija čiji dijelovi vode političke ratove, ali niko ne želi napustiti vlast, što bi u demokratskim državama bilo neminovno.

Sličan obrazac vidi se i u izvršnoj vlasti. U Vijeću ministara dio većine insistira na imenovanju Nebojše Vukanovića za ministra sigurnosti, dok se ostali partneri tome protive. Taj spor traje gotovo deset mjeseci, bez ikakvog pomaka. Umjesto rješenja, situacija se koristi za optuživanje HDZ-a BiH da navodno pomaže SNSD-u u blokadi evropskog puta.

Uz blokiranu zakonodavnu i izvršnu vlast, ni kolektivni šef države ne funkcioniše skladno. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, umjesto jedinstvenog nastupa, djeluje kao duboko podijeljen politički prostor. Srpska članica Predsjedništva, Željka Cvijanović, vodi konstantne političke sukobe s bošnjačkim članovima.

Jedan od njih, Željko Komšić, po Ustavu bi trebao predstavljati Hrvate, ali to ne može jer ga oni nisu birali. Autor navodi da Komšić tu činjenicu koristi kako bi, na domaćem i međunarodnom planu, zagovarao rušenje dejtonskog principa konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda, te transformaciju BiH u građansku državu zasnovanu na principu „jedan čovjek – jedan glas“. U tom modelu, prema toj interpretaciji, političku dominaciju bi imali Bošnjaci, uz moguće saveznike među Hrvatima i Srbima. Uz to, Komšić često kritikuje Hrvatsku i Srbiju, optužujući ih za pokušaje podjele BiH.

Drugi član Predsjedništva, Denis Bećirović, iako tvrdi da ne nastupa kao bošnjački predstavnik, prema autoru se ponaša kao da personificira državu. Govori u ime cijele Bosne i Hercegovine bez saglasnosti ostalih članova Predsjedništva, dok istovremeno uvjerava međunarodnu zajednicu da BiH nije propala država. Pritom ističe historijski kontinuitet državnosti, koji autor osporava, te zagovara zadržavanje visokog predstavnika u, kako kaže, formalno suverenoj državi.

Bosna i Hercegovina, kakvu danas poznajemo, funkcioniše već tri decenije, a gotovo sve ključne odluke, dobre ili loše, donosili su međunarodni akteri.

To, zaključuje Šutalo, ide u prilog tezi da je Bosna i Hercegovina propala država – iako se, kako navodi, takva tvrdnja ne smije izgovoriti bez ozbiljnih etiketa.

Mediji bliski HDZ-u BiH, tako, nastavljaju narativ koji se već ranije mogao čuti iz političkih krugova u Republici Srpskoj. Ipak, između redova se, prema ocjeni kritičara, može iščitati i strah od potencijalne kandidature Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Ostaje otvoreno pitanje hoće li se Dragan Čović na kraju lično kandidirati za tu poziciju.

About The Author