TUGA DO NEBA: Više nije s nama, prerano se sve desilo, Sloboda Mićalović je.. – svi se opraštaju

Otišao je čovjek koji je znao kako se emocije pretaču u riječi, a riječi u pozorišnu čaroliju. Igor Bojović nije bio samo dramski pisac – bio je svjetlo na sceni, oslonac iza kulisa i prijatelj onima koji su s njim dijelili ljubav prema umjetnosti.

Vijest o smrti Igora Bojovića, jednog od najznačajnijih savremenih dramatičara i dugogodišnjeg upravnika Pozorišta „Boško Buha“, potresla je regionalnu kulturnu scenu. Njegov odlazak ostavio je tišinu tamo gdje su decenijama odzvanjale ideje, dijalozi i smijeh. Za mnoge, to nije samo gubitak umjetnika, već odlazak čovjeka koji je znao kako da pozorište učini živim, hrabrim i iskrenim.

Brojne kolege, prijatelji i poštovaoci njegovog rada dijelili su poruke tuge, ali i zahvalnosti. U tim riječima ponavljala se ista misao – Igor Bojović bio je neizbrisiv dio kulturnog pejzaža ovih prostora.

Posebno emotivnu poruku uputila je glumica Sloboda Mićalović, koja nije krila koliko ju je njegova smrt pogodila. Uz zajedničku fotografiju, napisala je riječi koje su sažele osjećaj mnogih:
„Nadali smo se još jednoj njegovoj rečenici, još jednom stihu. Umjesto toga, ostala je tišina.“

Igor Bojović rođen je 1969. godine u Nikšiću. Njegov profesionalni put bio je obilježen dosljednošću, hrabrošću i dubokim razumijevanjem ljudske prirode. Njegove drame – među kojima se posebno izdvajaju „Izvanjac“, „Happy End“ i „Devil Gate Drive“ – ostavile su snažan trag zahvaljujući slojevitim likovima, inteligentnim dijalozima i suptilnoj ironiji koja je publiku istovremeno tjerala na smijeh i razmišljanje.

Od 2016. do 2023. godine bio je na čelu Pozorišta „Boško Buha“. Njegovo vođenje nije bilo administrativna funkcija, već poziv. Bojović je pozorište doživljavao kao živi organizam – prostor susreta, dijaloga i rasta. Otvarao je vrata mladim autorima, davao priliku novim glasovima i stvarao ambijent u kojem su se ideje razvijale slobodno i hrabro.

Posebnu pažnju posvećivao je radu s mladima. Bio je mentor koji nije nametao autoritet, već povjerenje. Kroz radionice, razgovore i zajednički rad, ohrabrivao je mlade umjetnike da istražuju, da griješe i da uče. Njegovo znanje nikada nije bilo zatvoreno – dijelio ga je nesebično, vjerujući da pozorište opstaje samo ako se stalno obnavlja.

Nažalost, dugotrajna bolest prekinula je njegov život. Vijest o njegovoj smrti unijela je tišinu u umjetničke krugove. Glumci, reditelji, dramaturzi i publika opraštali su se od Igora Bojovića kao od čovjeka koji je utjelovio integritet, toplinu i duboku posvećenost umjetnosti.

Iako više nije fizički prisutan, Igor Bojović nastavlja da živi kroz svoje tekstove, predstave i ljude koje je inspirisao. Planiraju se večeri sjećanja, nova izvođenja njegovih drama i omaži njegovom stvaralaštvu – jer takvi glasovi ne nestaju, već se prenose.

On nije bio samo pisac. Bio je vizionar i pokretač. Čovjek koji je vjerovao da umjetnost mora govoriti – o ljubavi, o boli, o društvu i o čovjeku. Njegova sposobnost da velike istine iskaže jednostavnim riječima učinila ga je jedinstvenim glasom savremenog teatra.

Nakon objave o njegovoj smrti, kolege su se spontano okupljale, čitale njegove tekstove, prisjećale se anegdota i zajedničkih trenutaka. U toj tuzi bilo je i zahvalnosti – što su ga poznavali, što su učili od njega i što su, zahvaljujući njemu, vjerovali u snagu umjetnosti.

„Pamtit ćemo te po tvojim riječima, smijehu i hrabrosti da ideš korak ispred vremena“, govorili su oni koji su ostali. Igor Bojović je možda otišao, ali njegove riječi ostaju. A prave riječi, one koje dodirnu ljude, nikada ne umiru.

About The Author