VELIKA OBMANA DRAGANA ČOVIĆA: “Legitimno predstavljanje” ne jača položaj Hrvata, već to čine ODREDBE USTAVA FBiH

Politička pozicija Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine, a samim tim i u Bosni i Hercegovini u cjelini, ne počiva na konceptu „legitimnog predstavljanja“, već na važećim i jasno definisanim odredbama Ustava Federacije BiH i Ustava BiH. Uprkos tome, u javnom prostoru se ova činjenica često namjerno zanemaruje, prvenstveno od strane HDZ-a BiH i zvaničnih političkih struktura Republike Hrvatske, koje insistiraju na narativu političke ugroženosti Hrvata.

Na neutemeljenost takvih tvrdnji ukazuje i podatak da je HDZ BiH duži niz godina bio dio vlasti na različitim nivoima, duže nego bilo koja druga politička stranka u zemlji. Pored toga, ustavni okvir Federacije BiH sadrži snažne, složene i teško probijive mehanizme zaštite koji osiguravaju izrazito stabilnu i zaštićenu poziciju hrvatskog političkog faktora. Tvrdnje da su Hrvati politički marginalizirani zbog izostanka etničkog predstavljanja nisu zasnovane na činjenicama, jer bi dosljedna i rigidna primjena etničkog principa neminovno dovela do potpunog potiskivanja građanskog koncepta i obesmišljavanja demokratskih procedura.

Poseban problem predstavlja izvlačenje zaključaka isključivo iz samog naziva zakonodavnog tijela „Dom naroda“, prema kojima se delegatima u tom domu pripisuje isključivo etnički legitimitet. Takva interpretacija nema uporište u važećim ustavnim rješenjima. Ustavi Federacije BiH i Bosne i Hercegovine jasno propisuju drugačiji model, nezavisno od političkih interpretacija ili proizvoljnih tumačenja pojedinih aktera.

Upravo na takvom pojednostavljenom tumačenju naziva Doma naroda zasnivala se većinska odluka Ustavnog suda BiH u predmetu „Ljubić“, prema kojoj delegat iz kantona u kojem njegov narod nije većinski ne može imati puni legitimitet predstavljanja. Međutim, ranija odluka istog suda iz 1998. godine, donesena u predmetu „Izetbegović“, ukazuje na potpuno drugačiji pristup i jasno naglašava da ne postoji „jednobrazan model etničkog zastupanja“ u državnom Domu naroda.

U toj odluci Ustavni sud je naveo da Ustav BiH propisuje sastav Doma naroda od 15 delegata, pri čemu se dvije trećine biraju iz Federacije BiH, dok se jedna trećina bira iz Republike Srpske. Narodna skupština RS-a bira pet srpskih delegata bez ikakvih etničkih ograničenja u samom procesu glasanja. Na taj način, kako je Sud tada utvrdio, zagarantovano je da i poslanici koji nisu Srbi imaju jednako pravo učestvovati u izboru srpskih delegata, što jasno potvrđuje da Ustav BiH ne počiva na strogo etničkom modelu političkog predstavljanja.

Iz navedenog proizlazi da Sud u tom periodu nije smatrao spornom činjenicu da bošnjački ili drugi nesrpski poslanici u Narodnoj skupštini RS-a mogu utjecati na izbor srpskih delegata u Dom naroda BiH, niti da pravo zastupanja interesa jednog naroda zavisi isključivo od etničkog sastava biračkog tijela. Suprotan pristup, usvojen kasnije u predmetu „Ljubić“, više govori o promjenama u tumačenju i pristupu Ustavnog suda nego o promjenama samih ustavnih rješenja.

Istovremeno, važeći ustavi i zakoni nisu zanemarili potrebu zaštite konstitutivnih naroda. U Republici Srpskoj taj balans ostvaren je činjenicom da cijeli entitet predstavlja jednu izbornu jedinicu s dominantno srpskim stanovništvom, čime je uspostavljena određena ravnoteža između građanskog i etničkog principa. Sličan balans predviđen je i u Federaciji BiH, s ciljem da se spriječi da Dom naroda preuzme potpunu političku dominaciju nad Predstavničkim domom i time blokira funkcionisanje vlasti.

Federacija BiH je podijeljena na deset kantona iz kojih se biraju delegati Bošnjaka i Hrvata, pri čemu se broj delegata određuje prema udjelu pripadnika konstitutivnog naroda u pojedinom kantonu u odnosu na ukupan broj pripadnika tog naroda u Federaciji, na osnovu posljednjeg popisa stanovništva. Uz to je uveden i princip minimalne zastupljenosti, prema kojem svaki kanton ima pravo delegirati najmanje jednog predstavnika iz svakog konstitutivnog naroda, ukoliko je takav izabran u kantonalnu skupštinu. Riječ je o ustavnim rješenjima koja nisu bila predmet intervencija visokog predstavnika, uključujući ni Christiana Schmidta.

Postojeći raspored delegata po kantonima omogućava da većinu hrvatskih delegata biraju upravo glasači hrvatske nacionalnosti. Ukoliko se takva raspodjela smatra nedovoljnom, Ustav Federacije BiH predviđa mogućnost provođenja novog popisa stanovništva, koji bi, s obzirom na demografske promjene, dodatno ojačao poziciju Hrvata u kantonima u kojima čine većinu, poput Zapadnohercegovačkog kantona. Nakon svakog novog popisa, Ustav Federacije BiH i Izborni zakon BiH obavezuju na novu raspodjelu delegata, čime se sprječava trajna dominacija bilo kojeg naroda.

Na taj način je uspostavljen funkcionalan mehanizam zaštite konstitutivnih naroda bez potrebe za uvođenjem koncepta „legitimnog predstavljanja“, koji nema ustavno uporište. Političko nezadovoljstvo hrvatskih političkih struktura, stoga, ne proizlazi iz nedostatka političke moći, već iz činjenice da većinska podrška unutar vlastitog naroda ne garantuje automatski učešće u vlasti. Postoji mogućnost da manjinski politički blok, u saradnji s bošnjačkim i građanskim strankama, formira vlast, što je legitimna opcija koja jednako važi za sve političke aktere u Federaciji BiH.

About The Author