ČANAK BEZ ZADRŠKE: Vučić „plaća Putinu da ga ne ubije“, Dodik „oruđe Moskve“, SANU „iza genocida u Srebrenici“

Smrt Radomira Kurtića i dalje je bez odgovora. Okolnosti pod kojima je preminuo u Moskvi ostaju nepoznate, a šanse da se ikada dođe do pune istine sve su manje. Prema ocjeni Nenada Čanka, ključ za razrješenje nalazi se u arhivama koje, kako tvrdi, nikada neće biti otvorene jer bi to ugrozilo interese duboko ukorijenjenih struktura moći.

Nekadašnji predsjednik Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak u razgovoru za Slobodna Bosna kaže da kontrolu nad tim arhivama imaju tajna policija, vojna bezbjednost i mreže koje on opisuje kao savremeni nastavak takozvane Crne ruke, odnosno strukture koje, po njegovom uvjerenju, donose ključne odluke u državi.

Povod za ove tvrdnje je informacija koja je tek nedavno postala dostupna javnosti – da je 17. novembra, pod nerazjašnjenim okolnostima, u Moskvi preminuo Radomir Kurtić, predstavnik Jugoimport SDPR-a.

Jugoimport SDPR važi za najveću regionalnu kompaniju u oblasti odbrambene industrije. Riječ je o preduzeću u državnom vlasništvu Srbije, čija je osnovna djelatnost trgovina naoružanjem, vojnom opremom i transfer tehnologija.

Nakon što je potvrđena vijest o Kurtićevoj smrti, interna komisija Jugoimporta obišla je kancelarije kompanije u Moskvi. Tom prilikom je, prema navodima medija, utvrđeno da nedostaje značajna količina dokumentacije, kao i hard diskovi sa računara. Istovremeno, ruski istražni organi nisu dostavili forenzičke nalaze niti zvanične informacije Ambasadi Srbije, predstavništvu Jugoimport SDPR-a u Moskvi, kao ni domaćim bezbjednosnim službama.

Čanak tvrdi da se iza cijele priče krije širi kontekst trgovine oružjem i odnosa Srbije i Rusije.

„Trgovina oružjem jedna je od unosnih privrednih grana, koju Srbija njeguje stoljećima. Danas Srbija isporučuje municiju Ukrajini, ali od Rusije, od koje predsjednik Aleksandar Vučić ima paničan strah, kupuje oružane sisteme, koji su se u Ukrajini pokazali visoko neefikasnim. Avioni koje je Rusija prodala Srbiji u našu zemlju nisu doletjeli; donijeli su ih vozovi. Srbija je tako postala prva zemlja na svijetu koja ima šinske nosače aviona. No, to je reket koji Vučić plaća Vladimir Putinu“, kaže Čanak.

Na dodatno pitanje o prirodi tog „reketa“, Čanak odgovara bez zadrške:

„Da ga ne bi ubio. Vučić je, vjerujem, razumio šta su Rusi htjeli da mu kažu kada su mu pokazali snimak psa čiju su glavu ubacili u vodu, a koji je ipak nekako uspijevao da diše; ili kada je od Putina dobio interesantan poklon: pušku kojom je izvršen atentat na srpskog kralja Milana Obrenovića. U tom smislu, Vučićev strah od Putina nije neosnovan. Tim prije što znamo da je stepen smrtnosti ruskih velikodostojnika – i političkih i finansijskih – izuzetno visok: ili padnu kroz prozor ili popiju čaj od novičoka. Vučić to zna. Zato se boji i zato Rusiji ne uvodi sankcije.“

Govoreći o energetskom sektoru, Čanak se osvrnuo i na sudbinu Naftna industrija Srbije-a, navodeći da Rusija Srbiju tretira kao prostor nad kojim ima gotovo potpunu kontrolu.

„Vojvođanski Naftagas najprije je otet Vojvodini, zatim preimenovan u Naftnu industriju Srbije, a onda 2008. godine poklonjen Rusiji. Samo su Liga socijaldemokrata Vojvodine i Liberalno-demokratska partija tada glasale protiv. Govorio sam da je prodaja NIS-a energetska omča kojom će Rusija zadaviti Srbiju, što danas i gledamo“, ističe Čanak.

Dodaje da se u slučaju NIS-a ne radi o ekonomiji, već o političkom i bezbjednosnom utjecaju.

„Riječ je o finansiranju političkog i paravojnog utjecaja Rusije na Zapadni Balkan. Drugim riječima, NIS je legitimna vojna meta: agresoru u Ukrajini mora se ukinuti izvor finansiranja. Nacionalizacija NIS-a bila bi čin patriotizma. Svako odugovlačenje je veleizdaja.“

Osvrnuvši se na aferu „Generalštab“, Čanak tvrdi da je riječ o konstrukciji bez stvarne osnove.

„Zgrada Generalštaba postala je kulturno dobro tek nakon što je srušena tokom NATO intervencije, kako bi služila kao simbol antizapadne propagande. Od tog rugla u centru Beograda trebalo bi napraviti nešto korisno i pametno.“

U završnici razgovora, Čanak govori o politici „srpskog sveta“, ulozi Milorad Dodika, odnosima Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini te o kontinuiranom izbjegavanju suočavanja Srbije s ratnim zločinima iz devedesetih.

„Srbija se nikada nije suočila sa zločinima koje je počinila. Umjesto kulture sjećanja, društvo negira i ismijava žrtve. Zato ove ideologije opstaju“, kaže Čanak.

Na kraju zaključuje da ni studentsko-građanski protesti ne mogu donijeti suštinske promjene jer se ne dira u samu ideološku osnovu sistema.

„Uvijek imate dvije opcije i uvijek su obje pogrešne. Zato kažem da neće biti novog Marka Nikezića. Srbija će se sabijati u sebe dok ne implodira.“

About The Author