Zagrebačka konferencija pod lupom: novi signal za uzbunu u BiH

Nedavno održana zagrebačka konferencija povodom tridesete godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma imala je znatno dublju političku dimenziju od one koja joj je formalno pripisana. Iako predstavljena kao akademsko-diplomatski skup, ona je u suštini poslužila kao prostor za testiranje novih narativa o budućem uređenju Bosne i Hercegovine.

Bez otvorenih poziva na promjenu granica ili formalni „Dejton II“, konferencija je kroz pažljivo biran diskurs pokušala normalizirati ideju postepenog preoblikovanja države. Poseban akcenat stavljen je na koncept „lokalnih rješenja“, koji u praksi podrazumijeva slabljenje centralnih institucija i jačanje etnički definisanih političkih mehanizama, bez jasnog imenovanja tog procesa.

Pomjeranje političkog jezika

Iako je skup nosio neutralan naziv „30 godina nakon Daytona: otvaranje puta lokalnim rješenjima“, suštinski fokus bio je na promjeni političkog okvira u kojem se Bosna i Hercegovina posmatra. Umjesto jačanja državnog suvereniteta, sve češće se insistiralo na relativizaciji državnih nadležnosti i predstavljanju etničke fragmentacije kao realnog i prihvatljivog modela upravljanja.

Takav pristup BiH svodi na formalno jedinstvenu državu, ali sa suštinski oslabljenom sposobnošću donošenja i provođenja odluka na državnom nivou.

Slabljenje međunarodnog nadzora

Posebnu pažnju izazvali su stavovi pojedinih učesnika koji su ulogu međunarodne zajednice u BiH predstavili kao neuspješan eksperiment. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se ne opisuje kao država zarobljena domaćim političkim blokadama, već kao projekt koji je navodno pogrešno vođen izvana.

U tom narativu, smanjivanje ovlasti Ureda visokog predstavnika, dovođenje u pitanje uloge Ustavnog suda BiH i marginalizacija međunarodnih sudija predstavljaju se kao proces „dekolonizacije“. U praksi, to znači povlačenje međunarodnog nadzora bez stvaranja mehanizama koji bi osigurali političku odgovornost domaćih aktera.

Uloga Hrvatske i regionalni okvir

Hrvatska je na konferenciji nastupila s višestrukom ulogom. Na deklarativnom nivou, Zagreb i dalje podržava evropski put Bosne i Hercegovine. Međutim, kroz insistiranje na konceptu „legitimnog predstavljanja“ i etničkog balansa, sve otvorenije zagovara model koji podrazumijeva duboku institucionalnu etnizaciju države.

Istovremeno, pitanja položaja Hrvata u Republici Srpskoj i Posavini ostala su u drugom planu, dok je fokus preusmjeren na redefinisanje unutrašnjeg političkog poretka BiH.

Bošnjački akteri u defanzivi

Bošnjački politički i društveni predstavnici učestvovali su u raspravama, ali iz vidno defanzivne pozicije. Njihova uloga uglavnom se svodila na odbranu postojećeg ustavnog okvira, što ih je stavilo u poziciju čuvara statusa quo, a ne ravnopravnih učesnika u kreiranju budućih rješenja.

Naglasci su uglavnom bili na očuvanju stabilnosti i upozorenjima na sigurnosne i regionalne implikacije mogućih promjena, dok su suštinske političke inicijative ostajale na margini.

Tiho preoblikovanje bez formalne odluke

Zagrebačka konferencija je, uprkos narativu dijaloga, ukazala na jasan trend: slabljenje međunarodnih garancija bez izgradnje funkcionalne države, uz redefinisanje političke legitimnosti isključivo kroz etničku pripadnost.

Umjesto otvorenog političkog sukoba oko Daytona, sve je prisutniji proces njegovog tihog preoblikovanja. Riječnik je nov, ali logika ostaje ista – preraspodjela moći kroz postepeno pražnjenje stvarne državnosti Bosne i Hercegovine.

About The Author